Gerbin: 1999-2019: kontinuitet volonterstva

Susret na Cresu u Lubenicama bio je inspirativan. Mario Šlosar vodio ga je neuštogljeno, baš kako bi trebali biti svi susreti gdje je se očekuje suradnja i doprinos više različitih strana.

Druženje u Lubenicama povodom 20-te godišnjice kontinuiranog rada Ruralne otočne grupe bilo je prekrasno i inspirativno. Nalikovalo je više druženju prijatelja koji su došli s različitih strana nego formalnoj proslavi jedne obljetnice. Šetnja uskim kamenim uličicama, milenijsko fotografiranje, predivan sunčan dan, zakuska u dvorištu Muzeja ovčarstva, a kasnije i koncert učinili su atmosferu zaista posebnom i opuštenom. Sam način kako je druženje bilo organizirano, pokazuje nam koliko ljubavi, truda i svog slobodnog vremena članovi Ruralne otočne grupe ulažu kako bi jednom gotovo odumirućem dijelu otoka Cresa udahnuli novi život i očuvali od zaborava razne običaje iz svakodnevnog života. Njihovo djelovanje Ministarstvo turizma prati gotovo od samog početka i uvijek smo sretni kada možemo podržati ovakve hvalevrijedne inicijative za očuvanje tradicijskog načina života i autohtone otočke arhitekture i spasiti ih od zaborava u ovim našim ubrzanim modernim vremenima, radi nas samih ali i naših turista koji dolaze u našu zemlju u potrazi za doživljajem. A provesti dan u Lubenicama, uroniti u ovu priču i prisjetiti se tajne o Macmaliću, dobrom duhu Tramuntane bio je zaista lijepi doživljaj.

Muzejski dokumentacijski centar s veseljem se odazvao pozivu na obilježavanje 20. godišnjice djelovanja ROG-a jer veze naše kuće s Lubenicama sežu još u doba dok je cijela priča nastajala kao doista pionirski koncept dr. sc. Marijana Vejvode. Kasnije, kad je tadašnji Centar za održivi razvoj – Ekopark Pernat pokrenuo osnivanje u početku izložbe o Tradicijskom ovčarstvu, a potom i Muzeja ovčarstva, jednog od prvih koji je nastajao kao eko muzej i/ili muzej zajednice, kustosi MDC-a, posebice naša dugogodišnja ravnateljica, muzejska savjetnica Višnja Zgaga stručno su podržavali rad Centra.

Na vaše pitanje o dojmovima s ovogodišnjeg obljetničarskog susreta u Lubenicama nije mi lako odgovoriti, jer su dojmovi izmiješani. Lubenice su čarobno mjesto. Mene podsjećaju na neku vrstu otočne pulene, ona mitska bića, sirene i bogove koji su u doba jedrenjaka ispršeni na pramcima čuvali brodove od svakog zla. Tako i Lubenice lebde negdje posred Kvarnera na pramcu Cresa.

No, dojam s kojim sam otišla slatko je gorak. Sva ljepota i jedinstvenost položaja, prostora i samoga mjesta, sav entuzijazam i zarazna energija ljudi koji su nosili projekt ne može pokriti realitet koji kao da sve što je mišljeno i rađeno polako, ali uspješno potire. Mjesto je napušteno i zapušteno. To što je broj stalnih stanovnika od 2001. do danas pao sa 24 na četiri doista je porazno, jer je jedan od temelja na kojima djeluje Ruralna otočna grupa i sam Muzej da se na odumirućem dijelu otoka Cresa očuva i oživi svakodnevni život.

Nažalost, neprofitne organizacije, entuzijazam i muzeji ne mogu sami spriječiti da život u potpunosti nestane iz Lubenica, da se mjesto pretvori u scenografiju za ljetni selfie. Bojim se da nas od tog trenutka dijeli godina do dvije, a onda možemo krenuti u novi projekt – osnivanje Muzeja Lubenica – mjesta kojeg više nema.

Najveći, presudni oslonac nastanka i života eko-muzeja su ljudi. Njihov angažman, dobronamjernost, ulaganje  vremena i znanja u kojem se ne očekuje uzvrat. Posvećujući pažnju i izražavajući zahvalnost upravo svim tim su-dionicima dvadesetogodišnjeg rada na jedinstvenom projektu u Lubenicama, organizatori su sve nas obogatili  vrijednim iskustvom i osjećajem kulturne baštine kao prostora društvene kohezije.