Osnivanjem Centra za održivi razvoj „Gerbin“ (rujan 1999.), ruralna creska sredina Gerbin počinje biti kontinuiranim prostorom raznovrsnih događanja, manifestacija, programa, uređenjem prostora/objekata sve do postavljanja Muzeja ovčarstva. Obilježavanjem neprekidnog 20 godišnjeg rada lokalne udruge (5.-6. listopada 2019.) želimo dati do znanja javnosti koliko je energije, volonterstva, slobodnog vremena i sl. uloženo od mnoštvo čimbenika koji su djelovali u suradnji s Centrom Gerbin, odnosno sada s Ruralnom Otočnom Grupom (ROG-MO), a sve u svrhu iskazivanja mnogih vrijednosti koje su bile prije zapostavljene ili potpuno zanemarivane. Osim toga bit će prikazan dokumentarni film, reportaža u trajanju otprilike 30 minuta kojeg je u 2018. g. snimala ekipa s HRT-a o Muzeju ovčarstva, ROG-MO, odnosno Centru Gerbin te o creskom ovčarstvu.
Susret na Cresu u Lubenicama bio je inspirativan. Mario Šlosar vodio ga je neuštogljeno, baš kako bi trebali biti svi susreti gdje je se očekuje suradnja i doprinos više različitih strana.
Jedan lijepi dan proveden u Lubenicama, sa malom sjetom na proteklo vrijeme i sve te godine.
Ipak se je aktivnost udruge, koja je nastala na kopnu, od ljudi koji nisu otočani, proširila na lokalce i sada, reklo bi se da ipak živi i da ima nade da se nastavi.
Bilo bi lijepo da se ljudi doseljavaju, a ne da Lubenice postanu samo muzej o nekom prošlom vremenu.
Ali tko zna…
Druženje u Lubenicama povodom 20-te godišnjice kontinuiranog rada Ruralne otočne grupe bilo je prekrasno i inspirativno. Nalikovalo je više druženju prijatelja koji su došli s različitih strana nego formalnoj proslavi jedne obljetnice. Šetnja uskim kamenim uličicama, milenijsko fotografiranje, predivan sunčan dan, zakuska u dvorištu Muzeja ovčarstva, a kasnije i koncert učinili su atmosferu zaista posebnom i opuštenom. Sam način kako je druženje bilo organizirano, pokazuje nam koliko ljubavi, truda i svog slobodnog vremena članovi Ruralne otočne grupe ulažu kako bi jednom gotovo odumirućem dijelu otoka Cresa udahnuli novi život i očuvali od zaborava razne običaje iz svakodnevnog života. Njihovo djelovanje Ministarstvo turizma prati gotovo od samog početka i uvijek smo sretni kada možemo podržati ovakve hvalevrijedne inicijative za očuvanje tradicijskog načina života i autohtone otočke arhitekture i spasiti ih od zaborava u ovim našim ubrzanim modernim vremenima, radi nas samih ali i naših turista koji dolaze u našu zemlju u potrazi za doživljajem. A provesti dan u Lubenicama, uroniti u ovu priču i prisjetiti se tajne o Macmaliću, dobrom duhu Tramuntane bio je zaista lijepi doživljaj.
Već dvadeset godina ova udruga u malom mikrokozmosu poluotoka Pernata na Cresu spašava ono što se još spasiti može od jednog svijeta koji više ne postoji. Moguće je da su stigli u posljednji trenutak.
Koliko je vrijedan i važan takav entuzijazam, doživjet će svatko tko posjeti Lubenice i Muzej ovčarstva, te boravi makar kratko u ovom divnom ambijentu. A da je ambijent inspirativan uvjerio sam se na obljetnici, gdje se kombinacija druženja, gastronomije i glazbene podloge u rasponu od pučkih ljestvica, preko Vivaldija do bugi vugija, pokazala neobično skladnom.
Muzejski dokumentacijski centar s veseljem se odazvao pozivu na obilježavanje 20. godišnjice djelovanja ROG-a jer veze naše kuće s Lubenicama sežu još u doba dok je cijela priča nastajala kao doista pionirski koncept dr. sc. Marijana Vejvode. Kasnije, kad je tadašnji Centar za održivi razvoj – Ekopark Pernat pokrenuo osnivanje u početku izložbe o Tradicijskom ovčarstvu, a potom i Muzeja ovčarstva, jednog od prvih koji je nastajao kao eko muzej i/ili muzej zajednice, kustosi MDC-a, posebice naša dugogodišnja ravnateljica, muzejska savjetnica Višnja Zgaga stručno su podržavali rad Centra.
Na vaše pitanje o dojmovima s ovogodišnjeg obljetničarskog susreta u Lubenicama nije mi lako odgovoriti, jer su dojmovi izmiješani. Lubenice su čarobno mjesto. Mene podsjećaju na neku vrstu otočne pulene, ona mitska bića, sirene i bogove koji su u doba jedrenjaka ispršeni na pramcima čuvali brodove od svakog zla. Tako i Lubenice lebde negdje posred Kvarnera na pramcu Cresa.
No, dojam s kojim sam otišla slatko je gorak. Sva ljepota i jedinstvenost položaja, prostora i samoga mjesta, sav entuzijazam i zarazna energija ljudi koji su nosili projekt ne može pokriti realitet koji kao da sve što je mišljeno i rađeno polako, ali uspješno potire. Mjesto je napušteno i zapušteno. To što je broj stalnih stanovnika od 2001. do danas pao sa 24 na četiri doista je porazno, jer je jedan od temelja na kojima djeluje Ruralna otočna grupa i sam Muzej da se na odumirućem dijelu otoka Cresa očuva i oživi svakodnevni život.
Nažalost, neprofitne organizacije, entuzijazam i muzeji ne mogu sami spriječiti da život u potpunosti nestane iz Lubenica, da se mjesto pretvori u scenografiju za ljetni selfie. Bojim se da nas od tog trenutka dijeli godina do dvije, a onda možemo krenuti u novi projekt – osnivanje Muzeja Lubenica – mjesta kojeg više nema.
Ime Lubenice izvedeno je kažu lingvisti, od imena Hibernitia. Tako su ih zvali stari Rimljani koji su odatle imali Kvarner na dlanu a navratite li zimi i još po buri, osjetit ćete zašto je ime hladno. Navratite li ljeti, u grupi s turističkim vodičem, čut ćete možda da su tu dvoje mladih bili u jubavi pa je mjesto nazvano Juvenice, a onda i Lubenice. Navratite li i u Muzej ovčarstva, ljubav ćete osjetiti već na pragu i ovo drugo tumačenje će vam se učiniti nekako primjerenijim ma kako mu se smijali lingvisti. Ma kako derala bura, tamo će biti toplo, a osjetit ćete koliko Irena i Mario, osnivači Muzeja vole baštinu, otok i otočane. Ne znam kad su se prvi puta popeli do Lubenica, svakako pred više od dvadeset godina, ali otočni senzibilitet se očito probudio od prve i prihvatili su se posla. Danas, u dvadeset i prvoj godini Muzeja ostaje nam zamisliti se nad otočnom baštinom koja bespovratno odlazi i tek tu i tamo zastane zahvaljujući zaljubljenicima kao što su Irena i Mario. Treba uvidjeti, a to prije svega vrijedi za one koji u prijestolnici donose zakone uz povremene izlete do onog što zakonom čuvaju, da nam baština ne vrijedi samo kao povijesno uporište i čuvar identiteta nego i kao bogatstvo znanja koje je danas itekako iskoristivo. Otočani, virtuozi korištenja oskudnih resursa stoljećima su opstajali živeći s ekosustavom otoka i uvažavajući ga gradili otočnu baštinu. Stojeći usred Muzeja zadivit će vas što se sve radilo s ovcom i od ovce, kako se uzgajala i koristila blejuća životinja bez koje su Lubenice i Cres i toliki drugi otoci nezamislivi. Nema nam druge nego postaviti ista pitanja opstanka koja su još davno postavili otočani i na njih uspješno odgovarali stoljećima. Naši odgovori moraju biti suvremeni ali jednako učinkoviti, a početi treba od baštine. Irena i Mario pokazuju nam kako.
Najveći, presudni oslonac nastanka i života eko-muzeja su ljudi. Njihov angažman, dobronamjernost, ulaganje vremena i znanja u kojem se ne očekuje uzvrat. Posvećujući pažnju i izražavajući zahvalnost upravo svim tim su-dionicima dvadesetogodišnjeg rada na jedinstvenom projektu u Lubenicama, organizatori su sve nas obogatili vrijednim iskustvom i osjećajem kulturne baštine kao prostora društvene kohezije.