Muzejski dokumentacijski centar s veseljem se odazvao pozivu na obilježavanje 20. godišnjice djelovanja ROG-a jer veze naše kuće s Lubenicama sežu još u doba dok je cijela priča nastajala kao doista pionirski koncept dr. sc. Marijana Vejvode. Kasnije, kad je tadašnji Centar za održivi razvoj – Ekopark Pernat pokrenuo osnivanje u početku izložbe o Tradicijskom ovčarstvu, a potom i Muzeja ovčarstva, jednog od prvih koji je nastajao kao eko muzej i/ili muzej zajednice, kustosi MDC-a, posebice naša dugogodišnja ravnateljica, muzejska savjetnica Višnja Zgaga stručno su podržavali rad Centra.
Na vaše pitanje o dojmovima s ovogodišnjeg obljetničarskog susreta u Lubenicama nije mi lako odgovoriti, jer su dojmovi izmiješani. Lubenice su čarobno mjesto. Mene podsjećaju na neku vrstu otočne pulene, ona mitska bića, sirene i bogove koji su u doba jedrenjaka ispršeni na pramcima čuvali brodove od svakog zla. Tako i Lubenice lebde negdje posred Kvarnera na pramcu Cresa.
No, dojam s kojim sam otišla slatko je gorak. Sva ljepota i jedinstvenost položaja, prostora i samoga mjesta, sav entuzijazam i zarazna energija ljudi koji su nosili projekt ne može pokriti realitet koji kao da sve što je mišljeno i rađeno polako, ali uspješno potire. Mjesto je napušteno i zapušteno. To što je broj stalnih stanovnika od 2001. do danas pao sa 24 na četiri doista je porazno, jer je jedan od temelja na kojima djeluje Ruralna otočna grupa i sam Muzej da se na odumirućem dijelu otoka Cresa očuva i oživi svakodnevni život.
Nažalost, neprofitne organizacije, entuzijazam i muzeji ne mogu sami spriječiti da život u potpunosti nestane iz Lubenica, da se mjesto pretvori u scenografiju za ljetni selfie. Bojim se da nas od tog trenutka dijeli godina do dvije, a onda možemo krenuti u novi projekt – osnivanje Muzeja Lubenica – mjesta kojeg više nema.