5. - 6.10.2019.

Osnivanjem Centra za održivi razvoj „Gerbin“ (rujan 1999.), ruralna creska sredina Gerbin počinje biti kontinuiranim prostorom raznovrsnih događanja, manifestacija, programa, uređenjem prostora/objekata sve do postavljanja Muzeja ovčarstva. Obilježavanjem neprekidnog 20 godišnjeg rada lokalne udruge (5.-6. listopada 2019.) želimo dati do znanja javnosti koliko je energije, volonterstva, slobodnog vremena i sl. uloženo od mnoštvo čimbenika koji su djelovali u suradnji s Centrom Gerbin, odnosno sada s Ruralnom Otočnom Grupom (ROG-MO), a sve u svrhu iskazivanja mnogih vrijednosti koje su bile prije zapostavljene ili potpuno zanemarivane. Osim toga bit će prikazan dokumentarni film, reportaža u trajanju otprilike 30 minuta kojeg je u 2018. g. snimala ekipa s HRT-a o Muzeju ovčarstva, ROG-MO, odnosno Centru Gerbin te o creskom ovčarstvu.

Susret na Cresu u Lubenicama bio je inspirativan. Mario Šlosar vodio ga je neuštogljeno, baš kako bi trebali biti svi susreti gdje je se očekuje suradnja i doprinos više različitih strana.

Adam Butiganravnatelj Zavoda za prostorno uređenje PGŽ, Rijeka

Jedan lijepi dan proveden u Lubenicama, sa malom sjetom na proteklo vrijeme i sve te godine.
Ipak se je aktivnost udruge, koja je nastala na kopnu, od ljudi koji nisu otočani, proširila na lokalce i sada, reklo bi se da ipak živi i da ima nade da se nastavi.
Bilo bi lijepo da se ljudi doseljavaju, a ne da Lubenice postanu samo muzej o nekom prošlom vremenu.
Ali tko zna…

Emica Čargonjaosnivačica Centra za održivi razvoj i Ruralne otočne grupe, u prvom Upravnom odboru Centra 1999.godine, vlasnica kamenoklesarskog obrta Monolit, Rijeka

Druženje u Lubenicama povodom 20-te godišnjice kontinuiranog rada Ruralne otočne grupe bilo je prekrasno i inspirativno. Nalikovalo je više druženju prijatelja koji su došli s različitih strana nego formalnoj proslavi jedne obljetnice. Šetnja uskim kamenim uličicama, milenijsko fotografiranje, predivan sunčan dan, zakuska u dvorištu Muzeja ovčarstva, a kasnije i koncert učinili su atmosferu zaista posebnom i opuštenom. Sam način kako je druženje bilo organizirano, pokazuje nam koliko ljubavi, truda i svog slobodnog vremena članovi Ruralne otočne grupe ulažu kako bi jednom gotovo odumirućem dijelu otoka Cresa udahnuli novi život i očuvali od zaborava razne običaje iz svakodnevnog života. Njihovo djelovanje Ministarstvo turizma prati gotovo od samog početka i uvijek smo sretni kada možemo podržati ovakve hvalevrijedne inicijative za očuvanje tradicijskog načina života i autohtone otočke arhitekture i spasiti ih od zaborava u ovim našim ubrzanim modernim vremenima, radi nas samih ali i naših turista koji dolaze u našu zemlju u potrazi za doživljajem. A provesti dan u Lubenicama, uroniti u ovu priču i prisjetiti se tajne o Macmaliću, dobrom duhu Tramuntane bio je zaista lijepi doživljaj.

Hania Murljačić KutlešaMinistarstvo turizma, Služba za nautički, zdravstveni i kulturni turizam, Zagreb

Već dvadeset godina ova udruga u malom mikrokozmosu poluotoka Pernata na Cresu spašava ono što se još spasiti može od jednog svijeta koji više ne postoji. Moguće je da su stigli u posljednji trenutak.
Koliko je vrijedan i važan takav entuzijazam, doživjet će svatko tko posjeti Lubenice i Muzej ovčarstva, te boravi makar kratko u ovom divnom ambijentu. A da je ambijent inspirativan uvjerio sam se na obljetnici, gdje se kombinacija druženja, gastronomije i glazbene podloge u rasponu od pučkih ljestvica, preko Vivaldija do bugi vugija, pokazala neobično skladnom.

Igor Lekšićlikovni umjetnik, grafičar, kreator vizualnog identiteta Centra za održivi razvoj “Gerbin” i Ruralne otočne grupe

Muzejski dokumentacijski centar s veseljem se odazvao pozivu na obilježavanje 20. godišnjice djelovanja ROG-a jer veze naše kuće s Lubenicama sežu još u doba dok je cijela priča nastajala kao doista pionirski koncept dr. sc. Marijana Vejvode. Kasnije, kad je tadašnji Centar za održivi razvoj – Ekopark Pernat pokrenuo osnivanje u početku izložbe o Tradicijskom ovčarstvu, a potom i Muzeja ovčarstva, jednog od prvih koji je nastajao kao eko muzej i/ili muzej zajednice, kustosi MDC-a, posebice naša dugogodišnja ravnateljica, muzejska savjetnica Višnja Zgaga stručno su podržavali rad Centra.

Na vaše pitanje o dojmovima s ovogodišnjeg obljetničarskog susreta u Lubenicama nije mi lako odgovoriti, jer su dojmovi izmiješani. Lubenice su čarobno mjesto. Mene podsjećaju na neku vrstu otočne pulene, ona mitska bića, sirene i bogove koji su u doba jedrenjaka ispršeni na pramcima čuvali brodove od svakog zla. Tako i Lubenice lebde negdje posred Kvarnera na pramcu Cresa.

No, dojam s kojim sam otišla slatko je gorak. Sva ljepota i jedinstvenost položaja, prostora i samoga mjesta, sav entuzijazam i zarazna energija ljudi koji su nosili projekt ne može pokriti realitet koji kao da sve što je mišljeno i rađeno polako, ali uspješno potire. Mjesto je napušteno i zapušteno. To što je broj stalnih stanovnika od 2001. do danas pao sa 24 na četiri doista je porazno, jer je jedan od temelja na kojima djeluje Ruralna otočna grupa i sam Muzej da se na odumirućem dijelu otoka Cresa očuva i oživi svakodnevni život.

Nažalost, neprofitne organizacije, entuzijazam i muzeji ne mogu sami spriječiti da život u potpunosti nestane iz Lubenica, da se mjesto pretvori u scenografiju za ljetni selfie. Bojim se da nas od tog trenutka dijeli godina do dvije, a onda možemo krenuti u novi projekt – osnivanje Muzeja Lubenica – mjesta kojeg više nema.

Maja Kocijanviša stručna savjetnica, ravnateljica Muzejskog dokumentacijskog centra (MDC), Zagreb

Ime Lubenice izvedeno je kažu lingvisti, od imena Hibernitia. Tako su ih zvali stari Rimljani koji su odatle imali Kvarner na dlanu a navratite li zimi i još po buri, osjetit ćete zašto je ime hladno. Navratite li ljeti, u grupi s turističkim vodičem, čut ćete možda da su tu dvoje mladih bili u jubavi pa je mjesto nazvano Juvenice, a onda i Lubenice. Navratite li i u Muzej ovčarstva, ljubav ćete osjetiti već na pragu i ovo drugo tumačenje će vam se učiniti nekako primjerenijim ma kako mu se smijali lingvisti. Ma kako derala bura, tamo će biti toplo, a osjetit ćete koliko Irena i Mario, osnivači Muzeja vole baštinu, otok i otočane. Ne znam kad su se prvi puta popeli do Lubenica, svakako pred više od dvadeset godina, ali otočni senzibilitet se očito probudio od prve i prihvatili su se posla. Danas, u dvadeset i prvoj godini Muzeja ostaje nam zamisliti se nad otočnom baštinom koja bespovratno odlazi i tek tu i tamo zastane zahvaljujući zaljubljenicima kao što su Irena i Mario. Treba uvidjeti, a to prije svega vrijedi za one koji u prijestolnici donose zakone uz povremene izlete do onog što zakonom čuvaju, da nam baština ne vrijedi samo kao povijesno uporište i čuvar identiteta nego i kao bogatstvo znanja koje je danas itekako iskoristivo. Otočani, virtuozi korištenja oskudnih resursa stoljećima su opstajali živeći s ekosustavom otoka i uvažavajući ga gradili otočnu baštinu. Stojeći usred Muzeja zadivit će vas što se sve radilo s ovcom i od ovce, kako se uzgajala i koristila blejuća životinja bez koje su Lubenice i Cres i toliki drugi otoci nezamislivi. Nema nam druge nego postaviti ista pitanja opstanka koja su još davno postavili otočani i na njih uspješno odgovarali stoljećima. Naši odgovori moraju biti suvremeni ali jednako učinkoviti, a početi treba od baštine. Irena i Mario pokazuju nam kako.

Nenad Starcznanstveni savjetnik u trajnom zvanju, djelatnik Ekonomskog instituta do 2015.g., sada u mirovini

Najveći, presudni oslonac nastanka i života eko-muzeja su ljudi. Njihov angažman, dobronamjernost, ulaganje  vremena i znanja u kojem se ne očekuje uzvrat. Posvećujući pažnju i izražavajući zahvalnost upravo svim tim su-dionicima dvadesetogodišnjeg rada na jedinstvenom projektu u Lubenicama, organizatori su sve nas obogatili  vrijednim iskustvom i osjećajem kulturne baštine kao prostora društvene kohezije.

Višnja Zgagamuzejska savjetnica, ravnateljica Muzejskog dokumentacijskog centra od 1996-2017.

Ostala događanja