Kontinuitet generacija-lubenički prekid

Kameni grad na litici, kaštel, općina, mjesto mističnosti, magičnosti, inspiracije, centar svijeta, prostor gdje vrijeme stane, dolazimo do njega i ponovo, ponovo se vraćamo, neki potpuno odustaju, točka na kraju svijeta, sve to – u imenima Hibernicia, Hibernitia, Lubenice, Lubenizze…

Vrijeme Rimljana, Liburna, sva moguća historijska razdoblja se izmjenjuju… sve je bilo u svojem ritmičnom kontinuitetu generacija, brojnost obiteljskih zajednica mjesta jednog trenutka dosiže blizu 300 duša… izmjenjuje se dan i noć, rad i odmor, molitva Svevišnjem stalno je prisutna, usmena predaja čuva najvažnije, na škrtom prostoru sve biva iskorišteno, čak i više puta, smeće je nepoznanica, zna se mjera u svemu, težački život mukotrpno klizi, isprepleten suživot sa životinjama i zemljom, pulsirajući ritam, kao udisaj i izdisaj sve je ovdje, nadohvat, na ovom malom prostoru, sada je sve skoro prošlost, jedan veliki ciklus uhodanog stanja je iza nas, ostalo je samo, ostale su samo nona Marija i nona Krista, sve češće čuju revitalizacija, valorizacija, prosperitet… a one spontano izjavljuju: kada pride vrime ćemo poći prema Sv. Stjepanu, na groblje… na vječni počinak… gdje su svi njihovi “stari”… mir i spokoj iskazuju izjavom: se kapi (se razumije) te tako još uvijek su prisutne u sadašnjosti…za njihove mladosti kuće su se čuvale, održavale…a sada – neki malo mlađi iz familije (obitelji) su gazde, neki novi “paroni”…. Pa te iste, kuće prodaju fureštima (strancima), sve, sve bi ti stranci oteli kupit, čim više, celo selo samo da mogu… ali kako – njihova djeca i djeca njihove djece ostat će bez starine… s fotografija će pokazivati – tu je bila kuća, konoba, hramec, kotec, štala… od none i nonota… ča sad… Hoće im netko pomoći da ipak domaći život ostane… kako, kome vjerovat – gradu, crkvi, županiji (ča je pak to?)? Sada ipak niš (ništa) ne razumiju, ali u sebi sigurno promišljaju – svi su oni šempjani… (bedasti) pa to njihovo selo je ipak na kraju svijeta… nitko nema vremena… kada se nema vremena i pop je morao prebaciti misu s nedjelje na subotu uvečer… ali subota nikada nije bila nedjelja… teti Mariji Lovrečić (Franićevoj) i teti Kristi Kuljanić (Kvasovoj) sve bliže je trajni odlazak do Sv. Stjepana, a nakon toga, nakon njih… bit će ča bude… a možda bi rado prihvatile izjavu: “…ne smatramo ni svojom, ni našom zadaćom da spriječimo, usporimo ili pak pospješimo te borbe koje dolaze, nego smatramo da je potrebno samo motriti ih, podnijeti pogled uperen u kaos te kaosu suprotstaviti duh i tu vjeru u duh, u značenjima “creator” i “logos”, namrijeti potomstvu.” (H. Hesse)